Print

Upravljanje potraživanjima

ŠTO OBUHVAĆA USLUGA NAPLATE POTRAŽIVANJA

Naš obim upravljanja potraživanjima obuhvaća naplatu dugovanja. Naplata dugovanja može biti kako od pravnih, tako i od fizičkih osoba, počevši od slanja podsjetnika, komunikacije  telefonom te posjeta dužnicima na terenu, sve do angažiranja specijaliziranih odvjetničkih ureda.

NAPLATA DUGOVANJA OD STRANE POTROŠAĆA

Zakonska sredstva za naplatu dugovanja su skupa te često ne donose željene rezultate. Zbog toga je izvan sudsko poravnanje naš prioritet. Iscrpljujemo sve mogućnosti, posredujemo i pregovaramo sa Vašim dužnicima. Nastupamo prijateljski, ali odlučno, koristeći sva svoja znanja našeg poslovnog sektora kako bismo postigli željeni rezultat.

NAPLATA DUGOVANJA OD STRANE TVRTKI

Ukoliko se Vaš klijent pretvori u dužnika tada je rizik dvostruk. Tada ne postoji samo mogućnost da ostanete bez potraživanja, već odlaskom na sud možete izgubiti i klijenta. Pomoći ćemo Vam sačuvati dobar odnos sa poslovnim partnerima čak i kada su okolnosti teške.

OTKUP PORTFELJA DUGOVANJA

Otkup dugovanja je jednostavno rješenje za postizanje veće likvidnosti. Prenošenjem potraživanja od Vaših dužnika na tvrtku Ekonometrija d.o.o., odmah povećavate svoj protok novca pod povoljnim uvjetima. U skladu sa Vašim željama, otkupljujemo i čitave portfelje potraživanja dugova – kako dugovanja, tako i otpisanih potraživanja i potraživanja na osnovu kojih su već poduzete pravne mjere. Možemo preuzeti Vaša dugovanja bez obzira na njihov status, bilo da su predmet izvan sudskih pokušaja naplate ili čak prisilnog naplaćivanja.

PREDNOSTI NAPLATE POTRAŽIVANJA

•    Trenutna likvidnost, po povoljnim uvjetima.
•    Privlačni uvjeti otkupa.
•    Zadržavate dobar odnos sa svojim strankama.
•    Detaljna izvješća o vašim potraživanjima.
•    Imate više vremena za Vaš osnovni posao.

Obratite nam sa povjerenjem i Vaše brige mogu postati manje.

 

PREUZIMANJE DUGA

Odredbe preuzimanja duga nalaze se u člancima 96. do 100. ZOO (NN 35/05, 41/08) kojima je određeno kako se podmiruju obveze i potraživanja između pravnih subjekata. Preuzimanje duga razlikuje se od podmirenja obveze putem cesije samo u tome što se kod ovoga mijenja osoba dužnika, a kod cesije potraživanja osoba vjerovnika.  
Kod preuzimanja duga, raniji dužnik se oslobađa duga, i prestaje biti subjek obveznog odnosa. Za promjenu dužnika potreban je pristanak vjerovnika (članak 98. ZOO).
Kod preuzimanja duga dolazi do promjene u obveznom odnosu, i to na strani dužnika.

Sadržaj samog obveznog odnosa se ne mijenja, on po sadržaju i identitetu i dalje ostaje isti, radi se o pasivnoj zamjeni subjekata u obveznom odnosu.

Kod Ugovora o preuzimanju duga obavezno sudjeluju tri učesnika:

•    dužnik koji prenosi dugovanje na novog dužnika (DUŽNIK)
•    novi dužnik koji preuzima dug od prijašnjeg dužnika (PREUZIMATELJ DUGA)
•    vjerovnik (ostaje nepromijenjen) i očekuje isplatu od strane novog dužnika (VJEROVNIK).

Kod podmirenja obveza na ovaj način, karakteristično je da se ono ne može provesti bez pristanka vjerovnika, jer vjerovniku nije svejedno koja osoba u odnosu prema njemu stoji u obvezi plaćanja njegovih potraživanja. Slično preuzimanju duga, je preuzimanje ispunjenja (članak 103. ZOO) gdje se treća osoba koja se obvezuje samo prema dužniku da će za njega obaviti određenu radnju vjerovniku, ali time ne preuzima i sam dug, niti stupa u neposredni pravni odnos prema vjerovniku. Slijedom toga, vjerovnik ne stječe nikakvo pravo prema takvoj trećoj osobi, niti se dužnik oslobađa obveze duga prema vjerovniku ako treća osoba ne izvrši obvezu preuzimanja ispunjenja duga, kao što je to slučaj kod preuzimanja duga. Dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja duga, a na koji je pristao vjerovnik (članak 96. ZOO). Ugovor može biti sklopljen u usmenoj ili pisanoj formi a pristanak vjerovnika na ugovor uvjet je njegove valjanosti.

Svaka od ugovornih strana može izvijestiti vjerovnika o sklopljenom ugovoru, a vjerovnik svoj pristanak na ugovor također može priopćiti svakome od njih. Ugovorne strane mogu zajedno ili svaka zasebno pozvati vjerovnika da svoj pristanak na ugovor izrazi u određenom roku, pa ako to ovaj ne učini, smatra se da odbija dati pristanak. Poslovna praksa bilježi da vjerovnik izražava svoj pristanak u samom ugovoru te u znak pristanka ga supotpisuje, ali ne kao ugovorna strana (ugovor o preuzimanju duga je dvostrani, sklapaju ga dužnik i preuzimatelj duga). Valjanost ugovora o preuzimanju duga uvjetovana je davanjem pristanka dužnika.  

 

CESIJA

Odredbe cesije nalaze se u ZOO (NN 35/05, 41/08) i to u člancima 80. do 95. Cesijom se ne mijenja tražbina, ona ostaje kakva je i bila prije cesije u svim svojim elementima, po obujmu i kvaliteti.   
Kod cesije se radi o zamjeni osobe vjerovnika, dok dug i tražbina ostaju isti.
Cesijom se mijenja samo jedan od subjekata tražbine, iz pravnog odnosa izlazi bivši vjerovnik i u njega ulazi novi vjerovnik. Dakle posljedica je cesije da dužnik duguje ono što je i kako je dugovao, ali to sada duguje novom vjerovniku.
Raniji vjerovnik naziva se ustupitelj ili cedent, novi vjerovnik je primatelj tražbine ili cesionar, a dužnik je debitor cessus ili jednostavno dužnik, jer u tom svojstvu ostaje ista osoba. Cesionar može primljenu tražbinu dalje ustupati nekom trećem, a ovaj četvrtomi tako dalje. Tada se govori o postupnoj ili sukcesivnoj cesiji. Pristanak dužnika na cesiju u pravilu nije potreban, no bitno je da je dužnik obavješten o učinjenoj cesiji, bilo od strane cedenta ili cesionara.
Ustupati se mogu sadašnje i buduće tražbine, cijele ili njihovi dijelovi, nesporne ili sporne, egzistentne ili zastarjele, neutužene ili utužene. Ne mogu se ustupiti neotuđive tražbine, dakle one čiji je prijenos zakonom zabranjen, odnosno strogo osobne tražbine vezane uz osobu vjerovnika (npr. naknada za uzdržavanje), te tražbine koje se po svojoj prirodi ne mogu prenijeti na drugoga.Kako se tražbina cesijom ne mijenja, na cesionara prelaze i sva sporedna prava koja su vezana uz tražbinu (akcesorne tražbine), kao npr. jamstva, instrumenti osiguranja, garancije, hipoteke, pravo prvenstva naplate, kamate, ugovorna kazna i sl.  

Ugovor o cesiji je dvostrani ugovor, sklapaju ga cedent i cesionar sukladno odredbama čl. 436. do 445. ZOO. Pristanak dužnika (cesusa) nije potreban, ali dužnik mora biti obaviješten o izvršenom ustupu.O izvršenom ustupanju dužnika obavješćuje cedent. Obavješćivanje dužnika nije uvjet valjanosti ugovora o cesiji. Ako dužnik izvrši svoju obvezu ustupitelju, nakon što je izvršeno ustupanje, a prije nego što je on o tome obaviješten, oslobađa se svoje obveze pod uvjetom da za ustupanje nije znao. Dakle, u tom slučaju nije dovedena u pitanje valjanost ugovora o cesiji ali se ona može ispuniti jer obveza dužnika više ne postoji. Ipak, ako je dužnik znao za ustupanje, dužan je obvezu ispuniti i novome vjerovniku iako ju je već ispunio starome vjerovniku – ustupatelju.  Ugovor o cesiji uvijek je pomoćni pravni posao temeljem kojeg je nastala tražbina. On je kauzalan u odnosu prema osnovnom ugovoru, što znači da ne može postojati bez osnovnog pravnog posla, odnosno njegove valjanosti. Ovisnost o osnovnom pravnom poslu jasno se vidi iz odredbe članka 80. ZOO.
Naime, vjerovnik i dužnik mogu u osnovnom ugovoru odrediti da vjerovnik neće moći prenijeti svoju tražbinu na drugoga ili da to neće moći učinti bez dužnikova dopuštenja. Ako bi unatoč takvoj klauzuli zabrane prijenosa vjerovnik ipak ustupio svoju tražbinu, takav ustup bio bi bez pravnog učinka prema dužniku, što znači da u tom slučaju dužnik ostaje u obvezi samo prema vjerovniku iz osnovnog posla.Kod sklapanja cesije u najvećem broju slučajeva u praksi cedent i cesionar jesu u nekom obveznom odnosu, i to u takvome u kojem je cesionar vjerovnik cedenta. Tada stranke sklapaju ugovor o cesiji, pa cedent cesionaru, umjesto da mu plati, ustupa tražbinu od svojega dužnika. Tim načinom, pod uvjetima određenim ugovorom dolazi do podmirenja obveze cedenta prema cesionaru.
Praksa poznaje slučajeve kada cedent i cesionar mogu sklopiti ugovor o cesiji a da prethodno nisu ni u kakvome odnosu. Tada se ide za postizanjem neke druge svrhe a ne za namirenjem obveze cedenta, pa cesija zapravo slijedi neki drugi obvezno-pravni posao koji tek nastaje. Tipičan primjer za takvu situaciju jest prodaja tražbina (factoring). Kod takvog posla, stranke stupaju u odnos kupoprodaje tražbine, pri čemu cedent prodaje, a cesionar kupuje tražbinu, a cesija je sredstvo kojim se ta kupoprodaja ostvaruje.

Ugovor o cesiji je neformalni ugovor, što znači da zakon ne propisuje njegovu formu. Iako on može biti sklopljen i u usmenoj formi, pravilo postupanja u praksi kod trgovačkih ugovora navodi na potrebu, nizom razloga, da se oni sklapaju u pismenoj formi.Kod sklapanja ugovora o cesiji nema prepreka da se u ugovor uključi i dužnik (što je česta praksa), ali ne kao ugovorna strana. Može se pokazati praktičnim rješenjem, da ugovor o cesiji potpiše i dužnik, kao potvrdu da je obaviješten o sklopljenom ugovoru, a tada će se i klauzula u tom smislu upisati u ugovor. Tada nema potrebe da ga ustupatelj posebno obavještava, a postoji nepobitan dokaz da je dužnik obaviješten o izvršenoj cesiji.

Najčešći povod cesiji jest razrješavanje nekog već postojećeg odnosa stranaka u kojem je ustupatelj dužnik primatelju. Jedno od najbitnijih pitanja, koje u ugovoru o cesiji u tom slučaju treba urediti, jest ono koje proizlazi iz njihovog postojećeg odnosa, a to je pitanje kada prestaje obveza dužnika (ustupatelja). Često u praksi postoje ugovori koji to ne određuju, a kako ZOO ne nudi izravan odgovor može se u povodu toga pojaviti problem statusa takve obveze. U svakome bi ugovoru o cesiji, koji se sklapa između dužnika i vjerovnika, trebalo jasno odrediti pod kojim uvjetima i kada prestaje dužnikova obveza a bilo bi dovoljno samo odrediti vrstu cesije koja je sklopljena – je li riječ o cesiji mjesto ispunjenja (posljedica takve cesije je da obveza dužnika prestaje sklapanjem ugovora o cesiji), ili pak radi naplaćivanja (dužnikova obveza prestaje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu).
Tražbina se ustupom ne mijenja, ostaje ista po predmetu, načinu i uvjetima ispunjenja. Budući da se tražbina prenosi kakva je postojala između vjerovnika i dužnika, položaj dužnika zbog ustupa se ne mijenja, a novi vjerovnik ima ista prava prema njemu, kakva je imao i stari vjerovnik. I nakon izvršenog ustupanja, ustupatelj ostaje u određenim slučajevima, odgovoran prema primatelju tražbine. U prvom slučaju odgovara za postojanje tražbine u trenutku njezina ustupanja (veritet), a u drugom slučaju odgovara za naplativost ustupljene tražbine (bonitet).Cesija kod svog provođenja ima segment prijeboja i segment platno-prometne transakcije, odnosno svoj obračunski i likvidni dio. Obračunski dio provodi se između cesusa i cedenta, te između cedenta i cesionara, dok se likvidni dio provodi između cesusa i cesionara.

 

ASIGNACIJA

U poslovnoj praksi moguće je svog kupca uputiti da svoju obvezu temeljem našeg vjerovničkog potraživanja ispuni nekom trećem. Upućivanje je uređeno odredbama iz čl. 130. do 144. Zakona o obveznim odnosima.

Upućivanjem (asignacijom) jedna osoba – uputitelj (asignant) ovlašćuje drugu osobu – upućenika (asignata) da za njezin račun ispuni nešto određenoj trećoj osobi, primatelju upute (asignatoru), a ovoga ovlašćuje da to ispunjenje primi u svoje ime.

Uz sporazum između uputitelja i primatelja upute, potrebna je i izjava upućenika o prihvaćanju upute. Njome upućenik postaje izravni dužnik primatelju upute. Prihvaćanjem upute nastaje između primatelja upute i upućenika dužnički odnos neovisan o odnosu uputitelja i upućenika, a  i odnos između uputitelja i primatelja upute. Obveza upućenika prema primatelju upute nastaje samim prihvaćanjem asignacije, neovisno o sadržaju odnosa između uputitelja i upućenika.
O ovom se ogleda i bitna razlika između cesije i asignacije, jer za pravni učinak cesije nije potrebna suglasnost cesusa.

U asignaciji sudjeluju tri ili više osoba. Pritom je bitno da je jedna osoba samo vjerovnik, a druga dužnik, dok su ostali sudionici u asignaciji u međusobnom dužničko-vjerovničkim odnosima i svoje obveze mogu podmiriti do visine najniže obveze odnoso  potraživanja. Primatelj upute (korisnik upute) može uputu prenijeti na drugog i prije prihvaćanja od upućenika, a ovaj je može prenijeti dalje, osim kad iz same upute ili posebnih okolnosti proizlazi njezina neprenosivost.

Kod asignacije nastaju tri pravna odnosa, i to:

  • Između uputitelja (asignanta) i primatelja upute (asignatara),
  • Između uputitelja (asignanta) i upućenika (asignata), i 
  • Između primatelja upute (asignatara) i upućenika (asignata).


Asignacija ima učinak cesije kad je upućenik (asignat) dužnik uputitelju (asignantu). No , ako on to nije, tada između upućenika (asignata) i primatelja upute (asignatara) nastaje dužničko-vjerovnički odnos.
U praksi se koristi ugovor o asignaciji čiji oblik i sadržaj nije propisan ZOO-om.

 

 

Kontakt podaci

EKONOMETRIJA d.o.o.

Trnjanska cesta 45 (u dvorištu)

10000 Zagreb

tel: +385(01)7980 190

fax: +385(01)7980 191

mob: +385(0)92 287 3739

e-mail: This e-mail address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.